Bugari

Kad smo počeli tražiti tko će nastupiti u emisiji “Bugari u Zagrebu“, zadnje što sam očekivao bila je skrivena vojska zagrebačkih Bugara koja samo čeka da je netko otkrije. A ispalo je upravo tako: Bugari su među nama, samo što su se jako dobro pritajili.

Prije Drugog svjetskog rata, u Zagreb su nahrupile tisuće i tisuće doseljenika iz mjesta s egzotičnim imenima kao što su Kjustendil i Jambol. “Trbuhom za kruhom”, kako su nam stalno ponavljali naši sugovornici, svi odreda ugledni ljudi, liječnici i novinari. Ali njihovi su djedovi bili “gradinari”. Počeli su od malih vrtova uz Savu i skromnih štandova na Dolcu. Prošla su dva-tri desetljeća, i purgeri su se čudom čudili kad su shvatili da su goleme površine na Žitnjaku, Laništu i Trešnjevci postale bugarske plantaže. Dom sportova stoji na bugarskim nasadima rajčica.

Dok su Bugari nestajali, bezbolno usvajajući hrvatski jezik i običaje, rajčice su napredovale. Kako mi objašnjava dr. Rodionov na Kvatriću, danas jedan plantažer, treća generacija, uzgaja paradajze u kadama bez zemlje, a njegova baka i dalje prodaje na Dolcu kao i prije sedamdeset godina. Otkriće jedne savršeno nevidljive manjine i jednog posla koji hrani cijeli grad iznjedrilo bi predivan dokumentarac, samo kad bih imao vremena snimiti ga.

Kao i kod Makedonaca i Kosovara, osjetio sam ono posebno prijateljstvo i naklonost koji nastaju kada je matični narod dovoljno daleko od Hrvatske da joj ništa ne zamjera. Osim toga, tu vrijedi ona surova i istinita “neprijatelj mojeg neprijatelja moj je prijatelj”, pa mi je u jednom bugarskom društvu u šali rečeno da će na Balkanu zavladati mir kada Hrvatska i Bugarska budu graničile u Beogradu. Šala koja Srbima nije duhovita, ali tako je to.

Najveće iznenađenje za vrijeme snimanja doživio sam kad sam ušao u Jurjevsku crkvu i ugledao ikonostas. Već smo snimali crkvu i groblje prije pet godina, kada smo govorili o tome kako je to nekada bilo staro i zapušteno vojno groblje, a sada je stari i bezlični park, i bilo je ugodno vidjeti kako je crkvica opet zaživjela. Ipak, ako dobro gledate kadrove, vidjet ćete da vlaga nagriza zidove. Dok sam slušao čeznutljive crkvenoslavenske napjeve pod tim skromnim svodom, bilo mi je žao što su Bugari u Zagrebu praktički nepoznati i što će uskoro možda posve nestati, utopiti se u gradu koji su hranili pedeset godina.

20

11 2011

Iza kamere

Prošla je godina i pol od prve natuknice u ovom blogu, i u tom je razdoblju Studio Maras imao pune ruke posla.

Moji su neumorni kolege danas otvorili portal ZagrebTV. Sadrži svašta o Zagrebu, pa tako i sve filmove za koje sam pisao scenarij. Praktički sve što se događalo ili nudilo turistima u zadnjih pet godina. Ne znam postoji li igdje na internetu takva vizualna kronika o nekom gradu.

Ovdje ću pratiti naša snimanja po Zagrebu i okolici. Pisat ću o onome iza kamere, jer mnogo zanimljivih stvari na kraju ne uđe u film, a vrijedne su spomena.

08

11 2011

Dosadašnja produkcija

Studio Maras proizveo je 52 polusatna filma i 7 kratkih filmova o Zagrebu za Turističku zajednicu grada Zagreba (TZGZ).

Na internetu se može pogledati prvih 20 epizoda o Zagrebu.

Naš zadnji rad je kratki film o Židovima u Zagrebu na hebrejskom, koji je prikazan kad je TZGZ posjetio Izrael:

2009. napravili smo kratki film o Japanu u Zagrebu, na japanskom:

Također i kratki film o Kini u Zagrebu:

Uskoro ćemo ovdje dodati ostale završene filmove.

15

02 2010